PRIJE 684 GODINE PRVI PUT SPOMENUT SREBRENIK

Stjepan II Kotromanić, bosanski ban i prvi bosanski vladar koji je kovao svoj novac, na današnji dan 1333. godine napisao je povelju Dubrovčanima, u kojoj se prvi put spominje ime Srebrenika, općine u sjevero-istočnoj Bosni, koja je tada bila centar bosanske države.

“Tog datuma, tadašnji ban Stjepan II Kotromanić je negdje pod Starim gradom Srebrenikom, kako se navodi u povelji, pisao akt u kojem on za vijeke vjekova, kako kaže, sa Dubrovčanima sklapa sporazum u kojem se Ston, Peljašac i Rat ustupaju Dubrovačkoj republici za nekakav danak, odnosno za naknadu koja bi trebala da se plaća i dan-danas. Međutim, vjerovatno je to u nekim proteklim stoljećima negdje nestalo”, navodi Adnan Bjelić, stručni saradnik za lokalno-ekonomski razvoj i turizam u Općini Srebrenik.

Stjepan II Kotromanić je i rođen u Srebreniku, ali tačan datum rođenja nije poznat, nego se navodi da je to bilo prije 1295. godine. Iako je vjerovatno bio pravoslavac, kasnije je prešao na katoličanstvo, pa je u namjeri da poboljša odnose sa papom, između ostalog, zaslužan i za dolazak franjevaca na prostore Bosne, koji su prije njegovih poruka papi 1340. godine, najbliže Bosni bili u Dalmaciji.

Ovaj je vladar prije 684 godine povelju pisao s ciljem jačanja dobrosusjedskih odnosa i unapređenja trgovačkih veza. Napisana su ukupno četiri primjerka povelje: dva su pisana bosančicom, a dva latinicom i svaka je potvrđena vladarevim zlatnim pečatom.

Inače, tokom njegove vladavine, Bosna je doživjela do tada najveću teritorijalnu ekspanziju.

“U tom aktu Stjepan II Kotromanić, odnosno pisari koji su pisali povelju, navode da je ona pisana pod Starim gradom Srebrenikom, što vjerovatno kazuje da je i tada postojala ova naša srebrenička kula, jer ne vjerujem da bi se sam ban nalazio u Srebreniku da on nije imao veliki značaj”, pojašnjava Bjelić.

Srebrenik, Bosna i Hercegovina – 15. februar 2017: Pano na trgu Alije Izetbegovića u Srebreniku. Stjepan II Kotromanić, bosanski ban i prvi bosanski vladar koji je kovao svoj novac, na današnji dan 1333. godine napisao je povelju Dubrovčanima, u kojoj se prvi put spominje ime Srebrenika, općine u sjevero-istočnoj Bosni, koja je tada bila centar bosanske države. ( Alma Arnautovic – Anadolu Agency )

Ovo je mjesto u to vrijeme bilo geografski važno, a nalazilo se u blizini istočne granice srednjovjekovne župe Usora, kojoj je Srebrenik pripadao. Istovremeno, bio je to odbrambeni bedem iz pravca Ugarske, jer je ovo područje u srednjem vijeku bilo poprište čestih sukoba Bosne i Ugarske, a od 15. vijeka i Osmanskog carstva.

Zahvaljujući povelji, o Srebreniku, koji se u ovom dokumentu spominje kao “Srebr´nik” potiču jedni od najstarijih pisanih tragova na tom području, a pretpostavlja se da je mjesto zbog kule dobilo ime.

“Pošto u bližoj okolini nemamo nalazišta srebra, pretpostavlja se da je Srebrenik dobio ime po srebrenom odsjaju naše stare srebreničke kule”, rekao je Bjelić.

Kamena kula iz godine u godinu privlači sve veći broj posjetitelja iz Bosne i Hercegovine i inostranstva, koji dolaze sa željom da posjete sjedište bivših bosanskih vladara.

Nekadašnji centar Bosne, danas je srednje razvijena općina u Tuzlanskom kantonu, u kojoj, prema posljednjem popisu, žive 42.000 stanovnika.

“Srebrenik danas spada u red srednje razvijenih općina. Nismo na začelju, a, nažalost, ni u vrhu razvijenosti. Imali smo sreću da u proteklom ratu nismo doživjeli neko veliko razaranje i u postratnom periodu, od 1995. godine na ovamo, Srebrenik se poprilično izgradio u odnosu na prethodno vrijeme”, izjavio je Bjelić u razgovoru za AA.

Svakog februara u Srebreniku se održava manifestacija “Dani povelje”, a kopija povelje 2011. godine izložena je na panou, postavljenom na Trgu Alije Izetbegovića.

federalna.ba/AA

Adil Zulfikarpašić, filantrop koji je reafirmirao nacionalno ime Bošnjak

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, nezadovoljan političkim odnosima i jednopartijskim režimom koji je uspostavljen, Adil Zulfikarpašić je odlučio da napusti Jugoslaviju i svoje nezadovoljstvo iskaže kroz djelovanje u emigraciji. Istaknuti antifašista begovskog porijekla prvo je otišao u Rim, a onda u Beč, odakle je s još nekoliko bošnjačkih emigranata osnovao časopis Bosanski pogledi putem kojega je nastojao promovisati ideju bošnjašnjaštva, ali bez vrijeđanja drugih nacija, što je bilo jedno od glavnih načela uredništva ovog lista. Činjenica da je ovaj list objavljivan u kontinuitetu od 1960. godine do 1967. govori o ozbiljnosti projekta. Ono što je značajno istaknuti je i to da Bosanski pogledi ponovo počinju izlaziti 1990. godine u Sarajevu, ali ovoga puta projekat je opstao veoma kratko zbog složene političke situacije u BiH. Časopis, ali i sve druge aktivnosti, Adil Zulfikarpašić finansirao je iz sopstvenih sredstava, pokazujući na taj način da su za njega ideali i ideja uvijek bili ispred materijalnog interesa, što je u današnjem vremenu veoma rijetka pojava.

Na strani dobra

Da je Adil Zulfikarpašić  svojim djelovanjem ostavio neizbrisiv trag u historiji Bosne i Hercegovine, ali sigurno i bivše Jugoslavije, te da je bio odlučan u težnji da svoj život posveti idejama u koje je vjerovao, potvrđuje i Husnija Kamberović, profesor historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

“U današnje vrijeme, kada se jako malo drži do istinskih ideala, a materijalni interes se predstavlja kao nešto što pokreće čitave mase, važno je podsjećanje na osobe poput Adila Zulfikarpašića, čija historijska pojava ruši stereotipne predstave o tome da su se niži socijalni slojevi uključivali u partizanski pokret kako bi se izvela socijalna revolucija i pojedinci iz tih slojeva „dograbili“ velikih stanova i tuđih tvornica. Adil Zulfikarpašić, je jednako kao, recimo, Koča Popović  „filozof, vojskovođa i državnik“, kako je to zapisao jedan Popovićev biograf, dokaz kako su velike ideje pravde, a ne nikakav goli materijalni interes, pokretale te velike ljude da se odupru zlu”, ističe Kamberović.

Adilov otac, Hasan-beg Zulfikarpašić, bio je veoma cijenjen u rodnoj Foči. Osim što je posjedovao velika imanja u Foči i obližnoj Miljevini, Hasan-beg Zulfikarpašić dugo vremena je obnašao i funkciju gradonačelnika u svom rodnom gradu. Kamberović naglašava da je upravo i odgoj u jednoj takvoj begovskoj porodici sigurno presudio da Adil Zulfikarpašić, još u mladim danima, odabere pravu stranu.

“Njegovo porijeklo potiče iz bogate begovske porodice Čengića – Zufikarpašića, Adil se već kao vrlo mlad opredijelio za stranu dobra. Kao što je to Koča Popović, objašnjavajući svoju odluku da kao student na Sorboni u Parizu krene u napredni komunistički pokret, shvativši da baviti se samo književnošću ne znači puno nego se čovjek mora boriti („jedino što bi vrijedilo pokušati jeste da se čovjek direktno sudari s neprijateljem. Stoga odlučujem: boriću se, nema druge; sve napuštam i krećem. Pomalo budalasto, priznajem, ali krećem“), tako je i Adil Zulfikarpašić još prije početka rata, kao student, shvatio da se vrijedi boriti za velike ideale. Adil, potomak bogate begovske porodice, opredjeljuje se za ljevičarski komunistički pokret. I on ne postaje salonski ljevičar, nego aktivan borac koji se kao student doslovno fizički tukao s frankovcima i ljotićevcima, i to za ideale komunizma. Bio je spreman ginuti za ideale. „Malo budalasto“, što bi rekao Koča Popović, ali je bilo tako”,  navodi Kamberović.

Odlazak u emigraciju i ustrajna borba na povratku nacionalnog imena Bošnjak, za Kamberovića nije “buntovništvo” ili nagli preobrat, već kontinuitet u borbi za svoje ideale.

“Teško bi bilo govoriti o Zulfikarpašićevoj transformaciji u razumijevanju svijeta. Prije bi se moglo govoriti o nekom kontinuitetu: i kao mladi beg, i kao student, i kao komunista, borac, partizan, potom emigrant, Adil Zulfikarpašić je pred očima imao viziju boljeg, pravednijeg svijeta. Njegovo uporno zalaganje za bošnjačku nacionalnu ideju, koju je promovirao i u emigraciji i nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu, nije imalo nikakvu krivudavu liniju, kao kod nekih drugih intelektualaca. On je u ideju bošnjaštva vjerovao beskrajno i toj je ideji ostao vjeran do kraja svog života,” kaže Kamberović.

Istaknuti kulturni mecena

Ono po čemu javnost posebno pamti Adila Zulfikarpašića je njegovo nesebično ulaganje u kulturu. Osnivanje Instituta u Cirihu 1988. godine bio je samo početak značajnih ulaganja u obrazovanje i kulturu. Institut u Cirihu je posjedovao veliki broj fondova, koje je Zulfikarpašić planirao premjestiti u Sarajevo kada za to dođe vrijeme. Tokom 2001. godine uz velike napore i višemilionska ulaganja izgrađen je Bošnjački institut u Sarajevu. Fondovi iz Ciriha prebačeni su u Sarajevo po želji Adila Zulfikarpašića, a uz dosadašnja kontinuirana ulaganja biblioteka ovog instituta sadrži preko 150.000 bibliotečkih jedinica i izvora za proučavanje bosanskohercegovačke historije i kulture Balkana, te pruža velike mogućnosti za naučno-istraživački rad iz oblasti društveno-humanističkih nauka. Također, Bošnjački institut nudi i zbirku likovnih djela u kojoj su zastupljena 132 autora sa preko 650 djela. Osim porodične zaostavštine, Zulfikarpašić je putem svog plodonosnog rada u Cirihu, gdje je posjedovao firmu za pravne djelatnosti, enormno povećao svoje bogatstvo koje je uvijek bilo predmet raznih rasprava.

Prisjećajući se svojih susreta sa Adilom Zulfikarpašićem, Kamberović govori o značaju Bošnjačkog instituta čija će vrijednost u budućnosti biti još više značajna.

“Puno se pričalo o načinu na koji je stekao bogatstvo, ali je činjenica da je svo to bogatstvo investirao u kulturu. Osobno sam ga poznavao, a nakon njegovog povratka u Sarajevo poslije rata, imali smo niz razgovora, najčešće u Bošnjačkom institutu u Sarajevu, ali nekad i u njegovom stanu, te nekoliko puta i u Institutu za istoriju u Sarajevu. Meni je godilo to s koliko je simpatija i uvažavanja govorio o mojoj knjizi Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine, koju su mu čak njegovi saradnici čitali nakon što bi se on umorio. Mislim da će njegova ostavština, Bošnjački institut u Sarajevu, tek dobiti na značaju u vremenu koje je pred nama”,  naglašava Kamberović.

Tihomir Loza, istaknuti sarajevski novinar koji trenutno živi i radi u Londonu, zajedno je s kolegom Fahrudinom Đapom, napisao knjigu Povratak u Bosnu o životu Adila Zulfikarpašića. Knjiga se sastoji od razgovora koje su autori vodili s Zulfikarpašićem u Cirihu, Nici i Sarajevu, 1990. godine. Loza ističe da je Bošnjački instititut u Cirihu prethodio onom u Sarajevu, ali i da je Adilu Zulfikarpašiću Institut u Cirihu puno značio. Također, Loza smatra da je Zulfikarpašić imao konstantnu potrebu da svoj stečeni novac ulaže u kulturu.

“Institut u Cirihu sam posjetio 1990. godine. Iz razgovora s Adilom Zulfikarpašićem znam da mu je bio veoma važan. Mislim da je, pored drugih mogućih motivacija, osjećao neku vrstu obaveze da dio svojih sredstava, kao tada vjerovatno najbogatiji Bošnjak, iskoristi kako bi sakupio, javnosti prezentirao i za budućnost sačuvao dio kulturnog blaga”, navodi Loza.

Svojstvena osobina Adila Zulfikarpašića bila je da sve svoje ideje za koje se borio u konačnici i ostvari. Tako se desilo i s historijskim povratkom nacionalnog imena Bošnjak koje je, nakon godina upornosti, u konačnici uspješno vraćeno o čemu govori Loza.

“Njegov uspješan rad na reafirmaciji nacionalnog imena Bošnjak bio je motiviran. Između ostalog, podstaknut je željom da se identitet bh. muslimana sekularizira, da sami sebe doživljavaju kao narod, te da ih i drugi tretiraju na taj način, a ne kao vjersku grupu, što je tada zvanično ime Musliman moglo da sugeriše”, završava na kraju Loza.

Izvor: Al Jazeera

Crkva bosanska podupirala je državnost Bosanskog kraljevstva

Projekt “ispisivanja” historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine vjerovatno je najvažniji i najsveobuhvatniji naučno-popularni izdavački projekt u Bosni i Hercegovini. Taj projekt, kad bude okončan, rezultirat će štampanjem enciklopedijske trilogije sačinjene od naslova Bosansko kraljevstvoStećkopedija i Codex Diplomaticus Regni Bosnae, u kojoj će biti “ispripovijedana” historija bosanskog srednjovjekovlja.

Urednik prve objavljene knjige, Bosansko kraljevstvo, Adnan Ćatović kaže da su se u izdavačkoj kući “Mladinska knjiga” Sarajevo, koja je pokrenula projekt, vodili idejom da je potrebno da izrade jedan “kapitalno” važan projekt za bosanskohercegovačko društvo i kao sasvim logična i razumljiva tema nametnula se “priča” o bosanskom srednjovjekovlju.

Historija srednjovjekovne Bosne

“Želimo da pravimo lijepe i ozbiljne knjige i po tome su ovi projekti jedinstveni i prepoznatljivi. U zadnjih stotinjak godina nije bilo ovako sveobuhvatnih projekata. Karakteristika projekta je da se u njemu nalazi sve ono što se želi saznati o srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Jedna knjiga govori iz historiografskog ugla, druga iz ugla stećaka, dakle, sepulkralne srednjovjekovne bosanske kulture, a treća knjiga je kruna trilogije i to je zbirka povelja, odnosno prevoda srednjovjekovnih bosanskih povelja sa transkripcijom i prevodom na moderni bosanski jezik”, kaže Ćatović.

Historija srednjovjekovne Bosne intrigantna je i nedovoljno istražena, a u moderno doba mnogo se koristila kao tlo za ideološke sporove. Knjigu Bosansko kraljevstvo odlikuje pouzdanost historiografskih informacija i naučna utemeljenost principa njene izrade. To je “pripovijest” o srednjovjekovnoj Bosni utemeljena na relevantnim historijskim izvorima, obogaćena mnoštvom ilustracija i fotografija, pojašnjava Ćatović.

“Koncepcijski, knjiga Bosansko kraljevstvo je napravljena u devet poglavlja. To nije samo puka historiografija, jer jedno od poglavlja je, recimo, umjetnost, privreda, vlastelinske porodice, gdje je, osim vladarske dinastije Kotromanića, obrađeno još osam vlastelinskih porodica, kao što su Kosače, Hrvatinići, Pavlovići, Zlatonosovići i drugi. Posebno je obrađena vladarska porodica Kotromanića i njeni vladari. Knjiga obuhvata razdoblje od nastanka bosanske države. Knjiga se zove Bosansko kraljevstvo, a ono je nastalo 1377, ali, kolokvijalno shvaćeno, obuhvaćeno je sve od 8. i 9. stoljeća pa do pada pod Osmanlijsko carstvo. U knjizi se govori o vojsci, vjeri, najznačajnijim bitkama, Crkvi bosanskoj. Kroz devet poglavlja se kroz tih devet dimenzija pokušava približiti srednjovjekovna bosanska država.”

Vladarska porodica Kotromanići

Dio knjige, sasvim prirodno, posvećen je najznačajnijoj porodici bosanskog srednjeg vijeka, vladarskoj porodici Kotromanić. Kao znameniti i istaknuti srednjovjekovni velikaši, Kotromanići su bili politički, vojno, diplomatski i rodbinski povezani s mnogim značajnijim vladarskim kućama ondašnje Evrope. O njihovom utjecaju i ugledu najzornije govori podatak da je udavanjem ženskih članova porodice na evropske dvorove porodica Kotramanić bila povezana s najznačajnijim ličnostima svoga vremena.

“Kotromanići su vladarska dinastija koja svoje postojanje veže za bosansku državu. Kako vidimo iz starih bosanskih povelja, Kotromanići su vladarska porodica, koja je vladala Bosnom od davnina. Kada se govori o Kotromanićima, to je jedna razgranata mreža istaknutih ličnosti koje su imale rodbinske veze s mnogim istaknutim vladarskim ličnostima iz tadašnje Evrope. Radi ilustracije spomenut ću da je, recimo, Stjepan II Kotromanić, bosanski vladar koji je proširio Bosnu na humsku zemlju, imao dvije kćerke. Jedna od njih, Elizabeta, bila je ugarska kraljica, a njegova unuka Jadviga bila je poljska kraljica. Jadviga je proglašena sveticom od pape Ivana Pavla II. Poznata je po tome što je zaštitnica Krakovskog univerziteta i smatra se poljskom nacionalnom heroinom.”

Važno je reći i da se u knjizi tretira vjerski život srednjovjekovne Bosne kao što se i govori i objašnjava šta je bila Crkva bosanska. Kao specifičnost srednjovjekovne Bosne, objašnjava Ćatović, Crkva bosanska imala je posebno mjesto u društvu i državi i bez njenog djelovanja nezamisliva je opstojnost srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva.

“Za Crkvu bosansku najjednostavnije bi se moglo reći reći da je to bila državna crkva koja je podupirala bosansku državnost i da je praktično bila državna konfesija. Za Bosnu se uvijek govori da je to bila multikonfesionalna i multireligijska sredina, gdje je uvijek postojao vjerski pluralizam, koji je krasio našeg domaćeg čovjeka. U srednjovjekovnoj su Bosni uporedno egzistirale tri konfesije unutar kršćanstva; Crkva bosanska kao državna vjera, katoličanstvo i pravoslavlje. Ono po čemu je Crkva bosanska poznata jeste to što je ona kuriozitet tadašnje Evrope. Riječ je o jednoj konfesiji unutar kršćanstva s nekim svojim zasebnim elementima.”

Stećci i povelje

Ćatović kaže da će u druge dvije knjige trilogije biti tretirani fenomeni bosanskog srednjovjekovlja o kojima se manje zna, a koji na svoj način govore o historiji srednjeg vijeka.

Stećkopedija tretira stećke na jedan sveobuhvatan način. Pokušali smo približiti stećke na način kako to do sada nije rađeno. Odabrali smo stotinu nekropola i na oko 900 stranica, pošto je još u izradi, tretiramo stećke kao sepulkralnu umjetnost i kulturu srednjovjekovne bosanske države. I stećci su, kao i Crkva bosanska, osnovni stubovi srednjovjekovne Bosne, pa je bilo logično da u trilogiji posvetimo jednu knjigu stećcima.”

Treća knjiga, naslovljena Codex Diplomaticus, sabire na jednom mjestu najveći dosad prikupljeni broj srednjovjekovnih povelja i drugih pisanih dokumenata i po tome će, kako kaže Ćatović, biti jedinstvena i unikatna.

“Mi ćemo u trećoj knjizi, koja nosi naziv Codex Diplomaticus, osim povelje Kulina bana, pokazati još i više od 400 povelja i pisama koji su pisani na starom bosanskom pismu, kao i na latinskom pismu, kao i ćirilične dokumente, a negdje i dokumente pisane na italijanskom jeziku. Osim najpoznatije Kulinove povelje, pokazat ćemo i povelju Mateja Ninoslava, povelju Stjepana II Kotromanića i Stjepana Tomaša, koji su izdavali svoje povelje.”

Ono čime se Ćatović posebno ponosi jest luksuzno izdanje knjige Bosansko kraljevstvo i njena vanserijska “oprema”, koja je u nekim fazama izrade knjige zahtijevala i umjetnički ručni rad.

Luksuzno izdanje

“Luksuzno izdanje rađeno je u Italiji. U svojoj proizvodnji podrazumijeva 13 faza proizvodnje, a dvije su ručni rad. Knjiga se radila u firmi koja je ušla u Guinnessovu knjigu rekorda po izradi najveće knjige na svijetu. Riječ je o Kur’anu pravljenom za Republiku Tatarstan u Rusiji. Arc Group, kako je naziv kompanije, radi luksuzne knjige za Bibliofilsko udruženje Montpellier, čiji su najistaknutiji članovi Putin, Abramovič itd. Amblem sa ljiljanima, koji je logo te knjige, izradio je italijanski majstor koji je ušao u najuži izbor za izradu medalja za Olimpijske igre u Rio de Janeiru. Urađen je od trobojnog mljevenog stakla i poliranog mesinga.”

Na izradi knjiga učestvovalo je više od 40 pojedinaca i o svakom detalju vodilo se mnogo brige, kaže Ćatović, koji priznaje da je očekivao više institucionalne podrške. Još jedan kuriozitet jest da je podrška projektu došla s mjesta s kojeg je to najmanje očekivao.

“Jedini savjetnik nekog predsjednika političke partije iz Bosne i Hercegovine koji je podržao projekt jest Marinko Umičević, savjetnik Milorada Dodika.”

Izvor: Al Jazeera

Austro-Ugarska je znala vrijednost Zemaljskog muzeja, a zna li BiH?

Nakon dolaska austrougarske vlasti na teritoriju Bosne i Hercegovine započela je izgradnja raznih objekata. Austro-Ugarska se trudila da na novom području izgradi što više građevina koje će podsjećati na one u Beču i ostatku Monarhije. Jedna od takvih građevina je i Zemaljski muzej u Sarajevu, koji je građanima Bosne i Hercegovine svoja vrata otvorio 1. februara 1888. godine. Prvobitno su se prostorije Zemaljskog muzeja nalazile u blizini sarajevske Katedrale. Ipak, austrougarska vlast je shvatila da ovakva institucija zaslužuje mnogo više prostora, stoga je istaknuti arhitekta Karlo Paržik bio zadužen da projektuje zdanje s četiri zasebna paviljona koja su međusobno trebala biti povezana. Početkom oktobra 1913. godine sve je bilo spremno za useljenje u novi kompleks na Marindvoru u kojem je Zemaljski muzej smješten i danas.

‘Čuvar’ vrijednih stvari

Ovaj muzej dugo vremena bio je jedna od najvećih institucija u ovom dijelu Evrope, koja je skladištila veoma vrijedne stvari.

Dr. Nirha Efendić, kustos za usmenu poeziju Etnološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja, ističe da je ovaj muzej prvobitno nastao kao „Muzejsko društvo“, koje se brinulo o očuvanju veoma važnih predmeta.

„Zbog postojanja realnih mogućnosti da značajni predmeti, koji pripadaju bosanskohercegovačkom kulturnom naslijeđu, nestanu iz Sarajeva, te budu preneseni u Beč i ostale gradove tadašnje Austro-Ugarske, učinjeni su napori za osnivanje jedne ovakve institucije, koja će se baviti čuvanjem značajnih stvari. Zemaljski muzej osnovan je kao državna institucija, te je stoga imao značajnu podršku austrougarske vlasti, koja je znala da prepozna kulturno blago koje Bosna i Hercegovina ima. Prvi upravitelj i cjelokupni organizator Zemaljskog muzeja bio je Kosta Herman, dok je na mjesto kustosa tada postavljen istaknuti historičar i arheolog Ćiro Truhelka. Oni su u velikoj mjeri doprinijeli očuvanju postojećeg, te proširenju novog fonda Zemaljskog muzeja”, govori Efendić.

Upravo je očuvanjem vrijednih predmeta, omogućen raznovrstan asortiman koji Zemaljski muzej nudi. Mnogobrojne izložbe privlače domaće i strane posjetioce, na što je ovaj muzej naročito ponosan.

“U Zemaljskom muzeju nudimo preko dvadeset stalnih izložbi koje najmanje traju po šest mjeseci. Također tu su i gostujuće postavke, tako da raznovrsna muzejska ponuda može zadovoljiti i one najizbirljivije. Posjetioci  u Zemaljski muzej dolaze s različitim interesima, pa tako se definitivno razlikuju motivi historičara, arheologa, djece ili stranih turista. Jedna od najzanimljivijih stalnih postavki su nošnje iz 19. vijeka, koje posjeduje muzej. Posjedujemo veliku kolekciju nošnji svih naroda u Bosni i Hercegovini, na što smo posebno ponosni”, kaže Efendić.

Sarajevska Hagada – neprocjenjivo blago

Andrea Dautović, načelnica Odjeljenja za biblioteku Zemaljskog muzeja, ističe da je ova institucija bosanskohercegovački brend koji je jedan od dokaza kontinuirane državnosti Bosne i Hercegovine. Ono što Dautović posebno naglašava je „inat muzeja“, koji je i u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine uspio da sačuva veoma vrijedne fondove, među kojima je najpoznatija i definitivno najvrjednija Sarajevska Hagada.

„Hagada je sasvim sigurno nešto najvrjednije što Zemaljski muzej nudi. To je svjetski poznati rukopis iz 1350. godine. Pretpostavlja se da je urađen u Španiji, tačnije u Barseloni, što nam sugeriraju grbovi ovog grada koji su dio Hagade. Ova hagada je vrlo vrijedan rukopis u svijetu, jer ovakvih iluminiranih hagada postoji svega sedamnaest. Ipak, ono što Sarajevsku Hagadu, koja se nalazi u Zemaljskom muzeju, odvaja od ostalih je to što ona spada među pet najznačajnijih primjeraka ove vrste“, naglašava Dautović.

Tokom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini muzejski fondovi su se našli u neposrednoj opasnosti. U tim trenucima proširile su se neutemeljene glasine da je Sarajevska Hagada prodana, te da je s tim novcem kupljeno oružje za odbranu grada Sarajeva, o čemu priča Dautović.

„Sarajevska  Hagada, ali i ostale vrijedne stvari u Zemaljskom muzeju, sačuvane su u najtežim vremenima za Sarajevo. Priča o tome da je Hagada prodana, dobila je svoj epilog kada je javno izložena povodom proslave jednog od jevrejskih praznika. Uslijed napada na Sarajevo, većina vrijednih stvari prebačena je u trezor, što govori o visokoj svijesti građana Sarajeva i u najtežim trenucima za ovaj grad. Zemaljski muzej je preživio sve ratove, koji nisu mimoišli Bosnu i Hercegovinu, ne samo ovaj posljednji“, kaže Dautović.

Perzijaneri sa potpisima

Marica Filipović, zamjenica direktora i muzejska savjetnica prisjeća se mračnog perioda za Zemaljski muzej, kada je ova institucija bila zatvorena za posjetioce prije nekoliko godina. Uz upornost uposlenika, muzej je ipak otvorio svoja vrata.

“Period  posljednjeg  rata ostavio je velike posljedice na Zemaljski muzej, koje su kulminirale prije nekoliko godina kada smo se odlučili na veoma tešku odluku, a to je zatvaranje vrata za posjetioce. Ta odluka nije bila nimalo laka, ali na sreću, nije bila konačna. Iako je Zemaljski muzej bio zatvoren za javnost, uposlenici su redovno dolazili na posao, te bez naknade pokušavali iznaći rješenje za opstanak ove institucije od državnog značaja. Čuvali smo muzejske eksponate od propadanja. Naročito je značajno to što smo uspjeli sačuvati Hagadu, koju nam je na ‘čuvanje’ tražio Metropolitan muzej u New Yorku. Da se ovakve situacije ne bi ponavljale u budućnosti, bitno je da država stane iza muzeja i riješi njegov status, što je definitivno naša najveća potreba, kako bi on mogao nesmetano funkcionirati. Na ovaj način nastavio bi se kontinuitet Zemaljskog muzeja kao državne institucije“, napominje Filipović.

Značaj Zemaljskog muzeja je i u tome što on, osim što nudi vrijedan i raznovrstan sadržaj, ima i značajnu obrazovnu ulogu. Naime, Filipović ističe da je Zemaljski muzej mjesto u koje mnogi istraživači dolaze kako bi završili svoje naučne radove, u čemu im nesebično pomaže stručno osoblje ove institucije.

„Fondovi Zemaljskog muzeja obiluju s neprocjenjivo vrijednom građom, ali i predmetima koji su stari i po nekoliko stotina godina. Stručno osoblje muzeja uvijek veoma susretljivo pruža podršku raznim historičarima, arheolozima i ostalima, koji imaju potrebu poslužiti se mnogobrojnim materijalom koji se može pronaći samo u Zemaljskom muzeju. Jedna od potvrda ove teze su primjerci perzijskih ćilima, koji su veoma rijetki iz razloga što na njima piše ime autora koji ih je napravio. Radi se o ručnom radu majstora Ustaza Mumina ibn Qutuba al-Dina Mahanija iz Irana, koji je ćilime napravio daleke 1637. godine. Ovo je samo jedan od primjera raznovrsnosti koju nudi Zemaljski muzej koji, definitivno zaslužuje da konačno povrati status državne institucije“, zaključuje Filipović.

Izvor: Al Jazeera

Muzej “Ras” čuvar proslosti Novog Pazara i ostatka Sandžaka

Fino brušena sjekira iz kamenog doba, zlatovez iz 19. vijeka i čuvena “Enigma” iz Drugog svjetskog rata, mašina za slanje šifrovanih poruka, samo su neki od predmeta koji muzej „Ras“ u Novom Pazaru odvajaju od sličnih ustanova kulture u regionu i šire.

Osnovan je 1953. godine kao Gradski muzej na inicijativu Savjeta za prosvetu i kulturu SO Novi Pazar.

Semina Đerlek, kustosica, priznaje da je teško izdvojiti bilo koji predmet, posebno iz arheologije, ali dodaje da je izdvojila brušenu sjekiru iz kamenog doba (4000-1000. g. p.n.e) pronađenu na lokalitetu izvora rijeke Ibar kod Rožaja.

“Ova sjekira spada u najstarije predmete u našem muzeju. U toj vitrini, kako je mi zovemo, prahistorijskoj, nalaze se neka koplja, kalupi i kosti pećinskog medvjeda i lisice. Sjekira je možda najreprezntativnija jer je dobro očuvana, a iz doba je prahistorije. Za to oruđe se može reći da je simbol civilizacije iz tog perioda, kada su ljudi živjeli u pećinama i bavili se lovom i obradom zemljišta”, istakla je Semina.

Ona je među izdvojenim eksponatima istakla i brojni nakit i koplja iz metalnog doba, koji govore i o davnim burnim vremenima na ovom području. Stalna postavka muzeja, bez obzira na ograničenost u prostoru, poređana je hronološki. Uz glavne predmete pronađene na više arheoloških lokaliteta kod Novog Pazara, Tutina, Sjenice i na Pešterskoj visoravni nalaze se vizuelna projašnjenja kroz fotografije i tekst. Izloženi predmeti, oruđa, oružja, nakit, novac, ordenje, knjige, isječci iz novina i fotografije oslikavaju vrijeme država i imperija te kultura i umjetnosti koje su postojale na ovom prostoru.

Muzej je skoro polovinu izložbenog prostora posvetio etnologiji ovog dijela Sandžaka. Posjetioci imaju priliku da vide kako je izgledao životni prostor krajem 19. i početkom 20. vijeka u Novom Pazaru.

Tu su dnevne sobe sa originalnim namještajem, predmetima i detaljima jedne muslimanske i jedne pravoslavne porodice. Izloženi su eksponati kojima se prikazuje kultura življenja, ishrane, odijevanja. Tu su čak mnoge sitnice koje simbolizuju kako je izgledao prestiž prije sto ili dvije stotine godina.

– Vrijedni primjeri zlatoveza –

Karakteristična za ovaj kraj je bila i “misiraba”, vrsta zlatoveza na ženskoj nošnji, pripremanoj za nevjeste i mlade hanume.

Etnologinja muzeja Muradija Kahrović pojašnjava da je tehnika izrade bitan dio nematerijalne baštine ovog prostora prilikom koje se na platno nanosi srma zlatne ili srebrne boje. Misiraba je bila gornja ženska orijentalna nošnja bez pauze u vezu i sreće se na Balkanu. Nosile su je podjednako i žene iz bošnjačkih i srpskih gradskih porodica.

“To je bio dio gradske nošnje koju su radile terzije, stare zanatlije. Porodice su kod njih naručivale izradu te nošnje za mladu koja dolazi u kuću. Bogatijom nošnjom je pokazivan status porodice u društvu. Detalji na nošnji su imali svoju simboliku, uglavnom ljubavnu. To je bio jedan način komunikacije, žene su slale uglavnom emotivne poruke. Zlatovez je cvjetao na ovim prostorima u najviše tokom 19. i početkom 20. vijeka. Kao domaću radinost žene su ga koristile za ukrašavanje jastučnica peškira, učkura… Žena, dok nešto radi unese i dio svoje duše, to je razlika u odnosu na industrijsku proizvodnju”, pojasnila je etnologinja novopazarskog muzeja.

Historijsko odjeljenje u muzeju “Ras” posebno je bogato. Pažnju posjetilaca muzeja “Ras” skreće izložena mašina za šifrovano slanje podataka iz Drugog svjetskog rata “Enigma”. Historičar Nadžib Kočan kaže da je mašina od izuzetnog značaja i da njen izgled ukazuje na to da njome nije bilo jednostavno rukovati.

– “Enigma” iz Grčke i osmansko ordenje – 

Mašina marke “Mercedes-Euklid” je u muzej došla preko jednog građanina Novog Pazara od kojeg je otkupljena.

“Pretpostavlja se da je na ove prostore dospela prilikom povlačenja nemačkih okupacionih snaga iz Grčke”, kaže Kočan i dodaje da se među mnogobrojnim predmetima izdvaja i ordenje “medžidije”, osmanskog sultana Abdulmedžida I iz 1852. godine.

Orden je dodjeljivan sve do kraja carstva 1923. godine,  rađen u zlatu i srebru, i pored osmanskih simbola i tugre (potpisa sultana) na njemu je na osmanskom ispisamo gajret – trud, hamijet – hrabrost, sadakat – odanost. Koliko je bilo značajno govori i činjenica da je ovo odlikovanje prvog reda bilo ograničeno na pedeset komada.

“Dobitniku ovog ordenja je u to vrijeme ukazivana velika čast od sultana. Verovatno da je bilo ljudi sa ovog prostora koji su dobili i nosili ovo odlikovanje”, konstatuje histroičar Kočan.

U muzeju je i dokument koji govori o periodu osnivanja Yeni (Novog) Pazara, 1455. godine, kada su Osmanlije došle na ove prostore i dopis Malog vijeća Dubrovačke republike iz 1461. godine kojim se odlučilo o postavljenju konzula u ovom gradu.

Muzej raspolaže sa 333 kvadratna metra izložbenog prostora i sa 5.876 predmeta, od čega je arheološka zbirka najbrojnija i najviše obrađena.

– Novopazarski zbornik i na bosanskom – 

Muzej “Ras” se nalazi u samom centru Novog Pazara na Žitnom trgu, skučenom, ali autentičnom prostoru, u jednoj od starih gradskih kuća klasične osmanske arhitekture. Sa stalnom postavkom i hiljadama predmeta novopazarski muzej, koji zvanično pokriva općine Novi Pazar, Sjenicu i Tutin i druga mjesta Sandžaka obuhvata oblasti arheologije, istorije, etnologije, numizmatike, primijenjene umjetnosti i savremenog likovnog stvaralaštva. To je mjesto čestih kulturnih dešavanja. Muzej često organizira izložbe i razne druge kulturne događaje.

Ima bogatu izdavačku djelatnost i krajem decembra 2017. godine muzej “Ras” je izdao 39. broj Novopazarskog zbornika, prvi put i izdanje na bosanskom jeziku.

 Akos.ba

Bošnjački političari nisu prihvatali podjelu Bosne

Suspendiranjem Ustava i zabranom rada svim političkim strankama na teritoriji tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 6. januara 1929. godine kralj Aleksandar I Karađorđević uveo je diktatorski režim, poznatiji kao šestojanuarska diktatura.

Predsjednik Vlade postao je general Petar Živković, a odluku o tome donio je kralj, čije su ovlasti od tog trenutka postale neograničene. U kraljevoj Proklamaciji narodu, ovakav čin Karađorđević pravdao je najvišim državnim interesima čija budućnost zavisi od ovakvog režima. Prema pisanju Branka Petranovića u djelu Istorija Jugoslavije 1918–1978, prijelaz na otvorenu diktaturu koju je kralj uveo nije bio potez koji je nametnut naglo, već je ovaj čin veoma pažljivo i detaljno pripreman. Stupanjem na snagu ovog diktatorskog režima, Aleksandru je omogućena velika vlast, te od tog momenta između njega i naroda u tadašnjoj državi “nije smjelo da bude posrednika”.

SPAHO I HRASNICA PROTIV VLADINIH ODLUKA

Najznačajniji bošnjački političar nakon proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca bio je vođa Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) Mehmed Spaho. Shvatajući da Spaho ima veliki utjecaj na bošnjačko stanovništvo, te da bi njegovim odobravanjem novonastalog režima taj isti režim dobio legitimitet kod bosanskohercegovačkih muslimana, Vlada je nastojala pridobiti Mehmeda Spahu na svoju stranu. Prema navodima Nedima Šarca u djelu Uspostavljanje šestojanuarskog režima 1929. godine sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, iz jednog Spahinog razgovora s njemačkim konzulom Driefelom može se saznati vjerodostojna informacija o tome da je u interesu Živkovićeve Vlade bilo da se Spaho uvuče u novu vlast.

Ipak, plan Vlade bio je novo preuređenje države, što je podrazumijevalo osnivanje banovina, a to je značilo da će Bosna i Hercegovina biti podijeljena. Zbog ovakve situacije, Spaho nije želio prihvatiti poziciju ministra koja mu je nuđena. Neposredno nakon što je diktatura uvedena, Spaho je prestao biti politički aktivan, pa je svoje političko djelovanje i javne nastupe sveo na minimum. Ipak, režimska policija, svjesna važnosti i utjecaja koji je Spaho imao, dobro je bila obaviještena o njegovom djelovanju u “penziji”. Šarac navodi da je za vrijeme privatne posjete u Istanbulu, gdje je boravio od 18. aprila do 11. maja 1929. godine, policija zadužila određene osobe za praćenje svih Spahinih aktivnosti. Da je vlastima bilo bitno šta Spaho radi u svakom trenutku, dokazuje i izvještaj nakon njegovog povratka u Bosnu i Hercegovinu, kada je posjeta Istanbulu okarakterizirana kao bezazlena, te je zaključeno da on nije radio ništa što bi moglo naštetiti državi i novom režimu.

Međutim, praćenje Spahinih aktivnosti nije prestalo ni nakon toga. Husnija Kamberović u svom djelu Hod po trnju ističe da su Policijskoj direkciji za Bosnu posebno bili zanimljivi Spahini sastanci s istaknutim bošnjačkim uglednicima poput: Uzeir-age Hadžihasanovića, dr. Šefkije Behmena, dr. Mahmuda Behmena i dr. Halida Hrasnice. U izvještajima se navodi da se Spaho veoma često viđa sa svojim nekadašnjim partijskim prijateljima, te da vjerovatno s njima razmjenjuje mišljenja o trenutnoj političkoj situaciji.

Upravo je vlastima posebno bio zanimljiv dr. Halid Hrasnica, koji je, kao i Mehmed Spaho, bio otvoreno protiv preuređenja države koje je nametano uvođenjem diktature. Šarac govori da je Vladko Maček na konferenciji za novinare u Zagrebu veoma žestoko istupio protiv bošnjačkog intelektualca dr. Halida Hrasnice: “Upozoren sam da dr. Hrasnica opravda to što je odbio moj prijedlog za preuređenje države, izjavio je da je prijedlog odbio zato što on ide za diobom Bosne. Izjavljujem ovime, što je uostalom svakom čovjeku jasno, da moj prijedlog ide za uspostavom Bosne i Hercegovine onako kako je bila prije podjele na oblasti. Da je zato Hrasnica moj prijedlog, za koji je i u duši i on, odbio iz jednostavne kukavštine. Ako kada dođe do diobe Bosne, imat će to bosanski muslimani da samo zahvale kukavičkoj politici dr. Hrasnice i drugova.”

U ovom javnom istupu Mačeka vidi se da mišljenja bošnjačkih intelektualaca vlastima ništa ne znače te da u tom trenutku Bošnjaci ne igraju značajnu ulogu u donošenju odluka od državne važnosti, pa je stoga jasnije opoziciono držanje bošnjačkih političara u periodu trajanja šestojanuarske diktature. Podjela Bosne provedena je putem osnivanja banovina, devet mjeseci od početka diktature uprkos neodobravanju Spahe, Hrasnice i ostalih važnijih bošnjačkih uglednika. Prema odlukama šestojanuarske diktature stvoreno je devet banovina koje su svoja imena dobila po rijekama: Dravska banovina (Ljubljana), Savska banovina (Zagreb), Vrbaska banovina (Banja Luka), Primorska banovina (Split), Drinska banovina (Sarajevo), Zetska banovina (Cetinje), Dunavska banovina (Novi Sad), Moravska banovina (Niš), Vardarska banovina (Skopje). Kralj je ovaj potez opravdavao branjenjem nacionalnog unitarizma i jugoslavenske ideologije, a sve na štetu Bošnjaka koji su još više izgubili ionako minoran politički utjecaj.

STAV U IME SVIH BOŠNJAKA

Nakon 1931. godine dolazi do ponovnog uvođenja ustavnog stanja koje nije bilo nalik onom prije šestojanuarske diktature, ali je ipak politička djelatnost polako počela stupati na snagu. To je bilo posebno vidljivo u drugoj polovini 1932. godine, kada i u Bosni i Hercegovini počinje političko buđenje. Ali, za ozbiljnije istupe bošnjačkih intelektualaca bilo je potrebno sačekati do januara 1933. godine, kada je Mehmed Spaho objavio posebnu rezoluciju Jugoslavenske muslimanske organizacije, u kojoj se kritički odnosi prema statusu Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj državi. Punktacije od strane Mehmeda Spahe bile su odgovor na kontinuirano slabljenje Bošnjaka i Bosne i Hercegovine još od šestojanuarske diktature.

Spaho izričito, u ime svih Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, traži ravnopravan status Bosne i Hercegovine koji nije moguć u trenutnom centralističkom uređenju jugoslavenske države. Punktacije su izazvale veliku pometnju na jugoslavenskoj političkoj sceni, a bile su i razlog Spahinog privođenja i određivanja zatvorskog pritvora u trajanju od 20 dana. Uz zatvorsku, Spaho je bio primoran platiti i novčanu kaznu. Također, uhapšen je bio i dr. Halid Hrasnica, što je bio još jedan od znakova da će se vlast rigorozno odnositi prema političkim neistomišljenicima. Ipak, ono čemu se vlast nije nadala jeste činjenica da će upravo pritvaranje Spahe i Hrasnice dovesti do povećanja njihove popularnosti među Bošnjacima na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine, naročito nakon njihovog izlaska iz pritvora. Zanimljivo je istaći da ova sarajevska punktacija, u kojoj se traži uređenje jugoslavenske države na principu političko-historijskih jedinica, nije bila jedina.

Slične rezolucije uperene protiv vlasti objavljivane su širom tadašnje zajedničke države. Žestoka osuda centralizma, kao rješenja jugoslavenskog pitanja, bila je sve glasnija iz svih krajeva zajedničke države, a ne samo iz Bosne i Hercegovine, što je dokazivalo da vlada opće nezadovoljstvo. Šestojanuarski režim bio je potpuno promašen, kao i propagiranje ideologije zajedničkog jugoslavenstva koje nije naišlo na opću podršku. Živkovićeva Vlada, kao i kralj Aleksandar, nisu željeli suočiti se s nezadovoljstvom i priznati mišljenje većine, sve do atentata u Marseju 9. oktobra 1934. godine, kada je kralj ubijen od strane VMRO-a i ustaških emigranata. Bošnjacima je naruku išlo opće nezadovoljstvo šestojanuarskom diktaturom, koje je sve više raslo u drugim dijelovima tada zajedničke države, a ne samo u Bosni i Hercegovini, zato što Vlada nije mogla optužiti bosanske muslimane kao separatistički faktor. Spaho, Hrasnica i ostali istaknuti bošnjački intelektualci koji su bili politički aktivni prije donošenja akta o šestojanuarskoj diktaturi shvatili su da Bošnjaci nemaju značajnu političku moć.

Posebno je zanimljivo hapšenje i kažnjavanje Mehmeda Spahe zbog javno izraženog nezadovoljstva diktatorskom vlašću i podjelom Bosne i Hercegovine na banovine, što je dovelo do cijepanja njene historijske teritorije. Naime, Spaho je tokom 1918. godine bio na čelu skupine mlađih bošnjačkih intelektualaca koji su se zalagali za osnivanje zajedničke države, za razliku od Šerifa Arnautovića, koji je govorio o tome da će Bošnjaci u novoj državi imati inferioran status i biti manjina sa smanjenim političkim utjecajem. Slutnje Arnautovića pokazale su se tačnim tokom vladavine kralja Aleksandra, a pogotovo uvođenjem neuspjele šestojanuarske diktature. U sljedećim godinama pozicija Bošnjaka nije se bitnije promijenila, osim što je Mehmed Spaho svojim zalaganjem ponovo uspio da dođe na vlast, te su na taj način Bošnjaci imali nekoga ko se zalagao za njihove interese u Jugoslaviji. Međutim, taj utjecaj bio je prividan, a period Drugog svjetskog rata i godine nakon njega u kojima je Bošnjacima osporavan nacionalni identitet činjenični su dokaz ovoj tvrdnji.

Stav.ba

Postojanje termina Bošnjak u sovjetskim publikacijama šezdesetih godina XX stoljeća dok je on bio negiran u Jugoslaviji

I dok je termin Bošnjak tokom socijalističke Jugoslavije bio nevažeći i gotovo u potpunosti zanemaren, jedna sovjetska (ruska) publikacija pod nazivom “Kratkaja geografičeskaja enciklopedija”, izdana u Moskvi 1960. godine, spominje ovaj, u tom periodu, gotovo zanemaren termin. Pored sovjetskih i neke bugarske publikacije su navodile termin Bošnjak. U ovom štivu u Bosni i Hercegovini se razlikuje nacionalni sastav na Srbe, Hrvate i Bošnjake, uz objašnjenje da se pod terminom Bošnjaci podrazumijevaju zapravo Muslimani – Južni Slaveni. Ova sovjetska enciklopedija je podatke sa popisa stanovništva iz 1953. godine, koji se odnosi na “Jugoslavene – neopredjeljene” prepisala Bošnjacima. Gotovo identičnog stava je i još jedna sovjetska publikacija pod nazivom “Sovjetskaja istoričeskaja enciklopedija”, izdana u Moskvi 1962. godine, koja u BiH razlikuje Srbe, Hrvate i Bošnjake. Treba navesti još i etnološke publikacije “Osnovni etnografii” od Tokarova, “Narodi, rasi, kulturi”, od N. N. Čeboksarova i I. A. Čeboksarova i “Nekotorie aspekti sovremenih etničeskih procesov v Jugoslavii”, od Bromleja i Kašuba, koje također poznaju termin Bošnjak.

U publikaciji “Sovjetskaja istoričeskaja enciklopedija”, autori se dotiču veoma složenog problema nacionalne pripadnosti Muslimana – Južnih Slavena u BiH. Navode da su se u Jugoslaviji nazivali Bosancima ili Muslimanima, a “u našoj literaturi su poznati pod nazivom Bosanci ili Bošnjaci”. Osvrću se ukratko na situaciju poslije oslobođenja Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, napominjući, između ostalog, da je termin “Musliman” kao pojam etničke pripadnosti unesen i u ustav Socijalističke republike BiH. Autori tvrde da su se u razgovorima sa stanovnicima BiH i sa stanovnicima drugih republika osvjedočili o egzistenciji starog naziva Bosanac za muslimansko stanovništvo. Navode i da je termin Bosanac rasprostranjen i jednako za bosanske Srbe i bosanske Hrvate, tako da on ne može, u tom vremenu, biti samo odrednica za Muslimane. Bosanac služi samo kao termin za domovinsku pripadnost u Bosni (i Hercegovini). Stoji i to da su ranije, u konfrontaciji sa Osmanlijama i drugim grupama koje nisu bile južnoslavenskog etničkog porijekla, Muslimani svoj identitet manifestovali kroz bošnjaštvo.

Krbavska bitka i Jakub paša Bošnjak – ličnost sa kojom je počelo uzdizanje Bošnjaka u Osmanskom carstvu

Rodom iz Bosne, Jakub paša Hadum Bošnjak, se smatra prvom ličnošću sa naših prostora koja se istakla kao bitan faktor Osmanskog carstva. Osim što je značajan njegov ratni put, značajni su i njegovi pjesnički poduhvati. Na mjesto bosanskog sandžak bega dolazi u martu 1490. godine, a u tom svojstvu je odnio blistavu pobjedu protiv hrvatskih plemića na Krbavskom polju, što je označilo početak osmanskih prodora u današnju Hrvatsku. Kada je početkom devedesetih godina XV stoljeća osmanski sultan Bajazit II usredotočio domen svoje vanjske politike prema Ugarskoj, okosnicu tih borbi je činio Jakub paša. Udruživši se sa smederevskim i kruševačkim sandžak begom, Jakub paša je pokrenuo žestoku ofanzivu na Ugarsku.

Nakon neuspješnog vojnog pohoda iz 1491. godine, kada je njegova vojska doživjela poraz, Jakub paša u ljeto 1493. godine sa 8 000 bosanskih akindžija pokreće vojni pohod prema sjeverozapadu. Preko rijeke Une i Kupe, prodire sve do Celja, Tuja i Donje Štajerske, plijeneći i harajući. Prilikom povratka u Bosnu, u avgustu, opustošio je i zapadnu Hrvatsku. Kod prijevoja Sadbar, put mu je bio zakrčen drvljem i kamenjem, a uz to je bio opkoljen i hrvatskim plemićima, pod komandom hrvatskog bana Emerika Derenčina. U međuvremenu su se Frankopani, koji su bili u svađi sa Emerikom, izmirili sa njim pred osmanskom opasnošću, te su u zajedničkom pohodu zauzeli Senj. Obzirom da se našao u okruženju, Jakub paša ponudi otkupninu kako bi se nesmetano povukao prema Bosni. Hrvatski plemići su u zamjenu tražili da Jakub paša oslobodi sve kršćanske zarobljenike i da im preda sav ratni plijen. Ipak, Derenčin je bio nesiguran pred osmanskom silom, pa je htio pristati na Jakub pašinu ponudu. Frankopan se na takvu odluku povukao kako bi spasio život sina i brata. Tako nije došlo ni do bilo kakve nagodbe, pa je Jakub paša isjekao šumu i prokrčio sebi put, te optužio Derenčina da je sabotirao primirje. Uvrijeđen time, Derenčin donese odluku da Jakub pašu izazove u bitku na otvorenom polju, zvanom Krbava.

I pored činjenice da su obje strane po brojnosti bile gotovo izjednačene, Osmanlije su zbog svoje lahko pokretljive konjice bile u velikoj vojnoj prednosti. Kreirajući manevar, osmanska konjica je 9. septembra 1493. godine krenula u napad. Akindžije su sa lahkoćom sa tri strane okružile tešku hrvatsku konjicu, koja je predstavljala osnovu hrvatske vojske, te odmah likvidirale nekoliko zapovjednika hrvatske vojske. Hrvatska vojska je u konačnici potpuno razbijena a zarobljena su sve tri Derenčina. Od trojica Frankopana, jedan je poginuo, drugi je zarobljen, a treći se uspio spasiti bijegom. Brat i sin od Derenčina su pogubljeni dok je on poslan u Istanbul gdje je izveden pred sultana Bajazita II, kojeg je sultan, i pored velike drskosti, protjerao na jedan otok gdje je umro nakon tri mjeseca.

Jakub paša je izvijestio sultana da je na Krbavi poginulo 9 000 hrvatskih plemića i vojnika, dok ih je 11 000 zarobljeno. Savremeni hrvatski izvori su spomenuli brojku od čak 13 000 poginulih Hrvata, dok je hrvatski ljetopisac i franjevac, Ivan Tomašić zapisao da je tim događajem “propalo čitavo plemstvo Hrvatske”. Osmanski historičari bitku porede sa Bitkom na Kosovu, iz razloga što je Jakub paša sa svojim Bošnjacima na Krbavi otvorio drugo krilo kapije koja je Osmanlije izvela na put prema srednjoj Evropi, koju će ugrožavati narednih 300 godina. Poslije ove velike pobjede Jakub paša je pozvan na osmanski dvor gdje mu je uručena velika novčana nagrada, odlikovanje, visoki konj sa zlatnom opremom i skupocjena carska sablja. Nakon toga je unaprijeđen u rang Rumelijskog beglerbega, a 1497. godine je postao i veliki vezir. Umro je u Solunu 1501. godine.

Pokušaj kralja Stjepana Tomaša da organizuje križarski pohod protiv Osmanlija 1457. godine

Zauzimanjem Carigrada 1453. godine Osmansko carstvo se konačno učvrstilo kao evropska velesila i kao opasan protivnik zapadne Evrope, a samim tim i Kraljevine Bosne. Bosanski kralj Stjepan Tomaš se pribojavao Osmanlija te je svakodnevno očekivao da će osmanski sultan srušiti njegovo kraljevstvo. Pokušavši na sve načine spasiti kraljevstvo Tomaš je pristao na plaćanje novčanog danka osmanskom sultanu Mehmedu II. Tako je u proljeće 1456. godine za pripreme ratne operacije protiv Beograda sultan od Tomaša tražio 10 000 ljudi sa namirnicama, od hercega 8 000, te od Pavlovića koji su držali istočnu Bosnu 4 000. Pored toga, sultan je od Tomaša tražio i četiri njegova utvrđena grada. Ipak, sve trojica su odbila da mu udovolje.

Tomaševi izaslanici, hvarski biskup Toma i Nikola Testa, su se u junu 1456. godine uputili u Veneciju kako bi sklopili prijateljstvo sa državnom koja je uvijek imala promjenjive odnose sa Kraljevinom Bosnom. Tomaš se nadao da će se zajedno “oduprijeti opakoj želji najokrutnijeg tiranina – turskog cara koji mu silom namjerava oteti kraljevstvo”. Sve do tada se sultan zadovoljavao velikim novčanim svotama koje mu je Tomaš redovno slao. Ipak, sultan je ovaj put tražio više, na što Tomaš nije mogao pristati. Traženje četiri utvrđena grada na bosanskoj granici bosanski velikaši su shvatili kao potez osmanskog sultana kojim bi nastojao lakše zauzeti ostatke Kraljevine Bosne. Jedan od tih gradova – Bistrički kod Livna, bio je udaljen samo dan hoda od Trogira, Splita i Šibenika, a isto toliko i od Zadra. S toga je Tomaševa delegacija od Venecije tražila nešto naoružanja kako bi se mogli odbraniti, a istovremeno da upozori kako će u slučaju predaje tih gradova osmanska vojska biti nadomak važnih centara Venecije. Venecija je odgovorila da Tomaš može o svom trošku unajmiti 100 strijelaca i zadržati ih u službi koliko mu bude potrebno, te ukoliko bude primoran napustiti Kraljevinu Bosnu, Venecija će ga primiti sa svim dobrima o svom trošku.

Osmanski konačni napad na Beograd, koji se desio 22. i 23. jula 1456. godine završio je porazom osmanske vojske. Nakon osmanskog poraza Tomaš se držao pasivno, ali ga je on ohrabrio u tolikoj mjeri da se odlučio pridružiti kršćanskoj koaliciji protiv Osmanlija. Međutim, poraz nije onesposobio moć osmanske vojske niti eliminirao njezinu opasnost za Bosnu. Već 3. februara 1457. godine mletački tajnik Petar Tomazi piše u Budim kako se u Bosni nalazi veliki broj osmanskih majstora koji na Savi grade lađe. Također, i Dubrovčani 5. februara 1457. godine pišu hercegu da su primorani obustaviti slanje svojih trgovaca kroz Bosnu “jer ona vrvi od turskih vojnika”. U aprilu Tomazi piše u Budim da su dva izaslanika donijela vijest o širim osmanskim pripremama, o vojnicima koji pristižu i koji će preko Beograda i Bosne napasti Ugarsku. U Budim je stigao i Tomašev izaslanik koji je izvijestio da sultan traži izvjesne bosanske gradove. Ipak od razjedinjene Ugarske, u kojoj je nakon Hunjadijeve smrti izbio građanski rat, se nije moglo puno očekivati. Slabo stanje u Ugarskoj navelo je određene krugove “da Bosnu učine centrom križarskog pohoda protiv Osmanlija a kralja njegovom vođom”, iako za to nije bilo osnove u realnoj snazi.

Upoznat sa Tomaševim ratnim pripremama protiv Osmanlija, papa ga poziva da ustraje, a svome izaslaniku Carvajalu naređuje da mu preda zastavu Svete Stolice, kojom će Tomaš zapravo biti lider kršćanske koalicije. Na sastanku sa Carvajalom i mletačkim izaslanikom u Ugarskoj, Tomaš ostaje pri tome da će prekinuti vazalni odnos prema sultanu i zaratiti protiv njega. Svakako da je ova odluka bila i privatne prirode, iz razloga što je sultan od Tomaša za četiri godine izvukao preko 160 000 dukata, što je znatno narušilo ekonomsku moć Kraljevine Bosne. Ipak, za ozbiljniju vojnu akciju mu je nedostajalo snage. Papa se starao da Tomašu nađe sredstva i saveznike, te u julu 1457. godine traži od venecijanskog dužda da se pridruži križarskoj akciji. Međutim, Venecija je zbog unutrašnjih problema izjavila da ne može podržati kralja Tomaša, ali da mu u slučaju velike ugroženosti može naći sigurno sklonište na svom teritoriju. Papa nije odustajao pa je u oktobru 1457. godine ponovo pokušao okupiti evropske vladare kako bi sa njima postigao dogovor o predstojećem ratu protiv Osmanlija, iako se već vidjelo da od toga neće biti ništa. Svi njegovi napori ostali su bez rezultata. Time je volja kralja Tomaša ostala bez ikakvog značaja. Sa svojim neznatnim snagama on se nije usudio provocirati sultana. Jedan od razloga je bio i izvještaj dračkom franjevcu Nikoli Barbuciju iz maja 1456. godine u kojem je stajalo da veći dio Kraljevine Bosne više voli Osmanlije nego kršćane.

Post pripadnika Crkve bosanske – rigorozno suzdržavanje od jela i pića

Uz čuvanje čistoće, osnovna obaveza i dužnost bogumila je bilo trajno i potpuno suzdržavanje od mesa i svih jestivih životinjskih proizvoda, kao što su jaja, mlijeko, sir i mast. U tom periodu i kršćani, naročito redovnici, su često postili i suzdržavali se od mesa i mliječne hrane, ali su oni to radili u duhu pokore i mrtvenja. Bogumili su, naprotiv, postili po nuždi svoga vjerovanja, jer su vjerovali da je sve vidljivo đavolje djelo, pa čak i životinjsko meso i životinjski proizvodi koji su plod spolnog odnosa, koji je u osnovi đavolski i najgori čin, kojim se podržava đavolje kraljevstvo. Zbog toga pravi ljubitelji Boga i njegovog kraljevstva, kakvim su bogumili sebe smatrali, trebaju da se suzdržavaju od đavolskih plodova. Bogumili ortodoksnijeg vjerovanja su vjerovali i u selidbu duša iz tijela u tijelo, tako da su duše mogle činiti pokoru i u životinjama, naročito domaćim. Zbog toga su osuđivali i ubijanje životinja, kako se duše na putu neophodnog čišćenja ne bi smetale u približavanju nebu.

Radi navedenih razloga konzumacija mesa i mliječnih proizvoda bogumilima nije bila dopuštena, pa čak ni u najvećoj potrebi, kao što je dugo i naporno putovanje, težak rad ili neka bolest. Ukoliko bi kretali na daleki put oni bi kod kuće sebi spremili posno jelo. Koliko su mislili i na taj segment govori podatak da su u svojim torbama nosili i čistu zdjelu za jelo, a koja je trebala biti oprana u 9 voda, kako bi bila u potpunosti čista od svakog mogućeg mesnog ostatka. Pored navedenog, bogumilima je bilo zabranjeno piti i vino. Međutim, ta zabrana nije proizilazila iz samog vjerskog shvatanja bogumila, već su smatrali da je za zdravlje neophodno sa vremena na vrijeme popiti manju količinu vina, osim u periodu posta. Od svih mesnih proizvoda, dopuštena im je bila samo riba, na osnovu starog poimanja da se riba ne množe u utrobi majke utjecajem drugog spola. Samim time, bogumili su se hranili samo žitnim proizvodima, povrćem, voćem i ribom. Neki su izbjegavali i med i zaslađivanje jela medom, jer je i on imao poimanje o postanku rose i meda u poljskom cvijeću. Jedini dopušteni začini su bili ulje i riblja mast, a kod manjeg broja i med.

I u nemrsnim jelima, bogumili su bili umjereni. Tokom 24 sata smjeli su jesti samo dva puta, i to u 9 sati u jutro i u 3 sata po podne. Nikada nisu smjeli jesti ni piti, ako prije toga ne bi izgovorili molitvu. Tokom posebnih posnih dana, nisu smjeli ništa jesti i piti, osim hljeba i vode, i to samo jednom dnevno, u 3 sata po podne. Posni dani su im bili slijedeći: svake sedmice 3 dana i to ponedjeljak, srijeda i petak; zatim svake godine cijela prva i zadnja sedmica i tri četrdesetnice ili korizme. Bernard Gui, koji je umro 1330. godine, piše da bogumili “poste tri četrdesetnice u godini, naime od svetkovine sv Bricija (13. novembra) do Božića, od nedjelje Pedesetnice do Uskrsa i od Duhova do svetkovine apostola Petra i Pavla. Prvu i zadnju sedmicu svake korizme zovu strogom sedmicom, jer ih poste na hljebu i vodi. I kroz cijelu ostalu godinu poste tri dana svake sedmice na hljebu i vodi”.

Bosanski bogumili su toliko držali do svoga posta da su ga po važnosti stavljali odmah do svoje vjere, te ga poistovjećivali sa samom bogumilskom dogmom. Gost Radin u svojoj “Oporuci” zaklinje svog sestrica gosta Radina Seoničanina “svrhu njegove vjere, koja vjeruje i posta, koji posti”. Toliko su držali do posta, da su po njemu nazivali i razlikovali svoje pristaše od pripadnih drugih vjera. Sebe i svoje pristaše zvali su “ne mrsni ljudi”, a katolike i pripadnike svih drugih vjera “mrsni ljudi”. Takva razlika i nazivi po nemrsu i postu ne spominju se nigdje osim na prostoru srednjovjekovne bosanske države. Izvor: bosnae.info